Iz naslova ove knjige moguće je kao njezinu temeljnu odrednicu iščitati primjenu koncepta stvaranja mjesta na jedno specifično mjesto – Hrelić. On time biva označen kao kulturnoznačenjski prostor, proces, istovremeno ukazujući na epistemološki otklon od tradicionalnog kulturno antropološkog poimanja mjesta kao fiksnog i geografski zadanog. Time, međutim, još uvijek nije do kraja razjašnjenja spomenuta sintagma, niti je njime denotiran Hrelić na deskriptivnoj razini. O kakvom je mjestu riječ? Gdje se nalazi? U konačnici, tko ga značenjski oblikuje?
Hrelić, kao istraživački locus ove knjige, predstavlja skup raznovrsnih sajmišnih praksi organiziranih oko kupnje i prodaje rabljene robe. Riječ je o (novo)zagrebačkom „buvljaku“ koji se na današnjoj lokaciji održava dva puta tjedno tijekom cijele godine, još od 1979. godine.
Prijeporni prostori odnose se upravo na mjesta koja, određena sukobima proizašlim iz značenja koja su im pripisana ili njihove interpretacije, „konkretiziraju temeljne i ponavljajuće, a inače nepropitivane, ideološke i društvene okvire koji strukturiraju praksu“ (Low i Lawrence Zuniga 2003:246). U kontekstu ovog rada, to znači da je sukobljena značenja koja stvaraju Hrelić nemoguće sagledati izvan šireg društvenog konteksta koji njegovo opstojanje omogućuje, osporava ili nastoji dokinuti u okviru dubinskih konflikata inherentnih društvu samom.
O autorici
Mirna Tkalčić Simetić diplomirala je antropologiju te etnologiju i kulturnu antropologiju 2013. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iste godine primila je nagrade za izvrsnost u studiju obje studijske grupe i završila dvosemestralni obrazovni program Ženskih studija. Uže područje znanstvenog interesa: antropologija grada (prostori/mjesta urbane Drugosti) i antropologija tijela i utjelovljenja (s naglaskom na osjetilnu dimenziju utjelovljeno-umještenih iskustava).
Sažetak
Put od Hrelića do „zone sajma automobila Jakuševac“ (i natrag) predstavlja realno-i-imaginarno putovanje po Zagrebu, u okviru kojega je autoričine fizičke korake od sajmišnog šljunka do gradskog arhiva pratilo niz većih ili manjih spoznajnih činova. Tijekom tog putovanja, koje je uključivalo i pokušaj njegovog teorijskog umještanja, iščitavanje transkribiranih intervjua i različite online građe, Hrelić je postupno razotkrivao međuovisnost različitih dimenzija kojima biva simultano stvaran. Kako bi usustavila te dimenzije, autorica se koristila konceptima društvene proizvodnje i društvenog oblikovanja prostora, kojima je rad podijeljen u dvije cjeline – dok se prva cjelina odnosi na značenja kojima Hrelić biva eksplicitno ili implicitno stvaran kroz različite diskurse proizvodnje prostora, druga cjelina bavi se značenjima proizašlima iz umještenih iskustava njegovih sudionika, a predstavljena je u vidu mikroetnografije. Ta raznorazinska značenja u mnogočemu su sukobljena, odražavajući šire povijesne i političko-ekonomske konflikte inherentne tranzicijskom društvenom ustroju u Hrvatskoj, ali i uopće. U tom kontekstu, Hrelić je teorijski moguće odrediti kao prijeporni prostor i heterotopiju. Dok prvi koncept nudi razumijevanje uvjeta stvaranja sukobljenih značenja kroz različiti stupanj moći onih aktera koji značenja proizvode, potonji koncept rasvjetljuje njegovu sposobnost očuđivanja sociokulturnih normi kroz njihovu asimilaciju, izvrtanje i/ili osporavanje.
Iako komplementarne i međuovisne, dvije cjeline rada vođene su zasebnim logikama, što je ponajviše zasnovano na različitoj građi iz koje su izvedene, ali i različitim skupovima pitanja na koje je autorica pokušavala iznaći odgovor kroz njihovo ispisivanje. Ona pitanja, međutim, koja te dvije perspektive ujedinjuju i na koja ovaj rad temeljno pokušava dati odgovor jesu sljedeća: u kolikoj su mjeri značenja stvaranja Hrelića sukobljena, na koje se načine isprepliću i postaju vidljivima, tj. kako se taj prijepor manifestira?
Prilikom analize društvene proizvodnje Hrelića autorica se orijentirala ponajviše na iščitavanje urbanističke građe o Novom Zagrebu, s posebnim fokusom na njegov istočni rub, u okviru kojeg je Hrelić lociran od 1960-ih godina. Pritom autorica uzima u obzir i povijesnu dimenziju sajmovanja u Zagrebu uopće, kako bi ukazala na ideološku uvjetovanost socijalističke marginalizacije sajmova kao praksi trgovanja na otvorenom naspram izgradnje Zagrebačkog velesajma kao centra moći i označitelja progresa čitave bivše SFRJ. S obzirom na to da je proces fizičke i simboličke marginalizacije sajmova uistinu nemoguće sagledati izvan procesa socijalističke gradogradnje, kao one koja je predstavljala sinonimom izgradnje društva zasnovanog na novom skupu vrijednosti, autorica je smatrala potrebnim pobliže opisati (pred)uvjete izgradnje današnjeg Novog Zagreba – cjeline koja je izrasla na slabo naseljenom ruralnom prostoru južno od Save, a čija je nacionalizacija omogućila njegovo planiranje ab ovo. Osmišljavanje tog prostora kao centralnog skupa stambenih naselja (mikrorajona), periferno okruženih industrijskim zonama i brzim prometnicama, svoj je temeljni podstrek pronašlo upravo u izgradnji Zagrebačkog velesajma. Područje južnog Zagreba bilo je, dakle, 1960-ih godina detaljno planirano, ali i polarizirano u kontekstu konkretnih sadržaja koji su proizašli iz socijalističkog upravljanja. Naime, s jedne strane, izgrađeni paviljoni Zagrebačkog velesajma osiguravali su infrastrukturu nove gradske cjeline te motivirali daljnje planiranje i izgradnju, a s druge strane su na njegovom istočnom rubu, predviđenom za realizaciju industrijske zone, niknuli privremeni sadržaji – nekontrolirano odlagalište otpada, sajam rabljene robe i sajam automobila. Ta tenzija između privremenih sadržaja i kontinuiranog planiranja zone, koje se zadržalo u razini drugoprostornog imaginarija, preživjela je slom socijalističkog društvenog uređenja te je u novom obliku zaživjela u razdoblju tranzicije kroz planiranje stambeno-poslovne zone.
Sve te razine značenja utjecale su na fizičku reprezentaciju sajma i njegovu simboličku konotaciju, one su ugrađene u percepciju njegovih sudionika i bivaju pregovarane u okviru njihovih umještenih iskustava sajmišne svakodnevice, rezultirajući oblikovanjem Hrelića kroz različita mikrorazinska značenja te različite stupnjeve vezanosti uz mjesto i taktike otpora. Analizu društvenog oblikovanja prostora autorica je zasnovala na građi prikupljenoj tijekom šestomjesečnog terenskog istraživanja na Hreliću. Ta građa odnosi se na dvadesetak transkribiranih kazivanja kupaca i prodavača na sajmu te predstavnika Uprave sajma. Mikroetnografija je, međutim, prožeta i autetnografskim elementima koji su odraz autoričinih vlastitih umještenih iskustava, a poslužila su joj kao potka pokušaja razumijevanja izvannarativnih dimenzija stvaranja značenja, koje se ponajviše očituju u sajmišnim prostornim praksama i pravilima koja navode kretanje i ponašanje, a utječu i na modeliranje osjetilne dimenzije percepcije koja rezultira osjećajem mjesta.
Knjigu možete preuzeti ovdje.