U okviru Serije stručnih tribina o obnovi i oporavku potresom pogođenog područja Sisačko moslavačke županije održana je prva tribina Obnova povijesnih građevina i kulturno-povijesnih cjelina nakon katastrofa. Na tribini su sudjelovali prof. dr. sc. Marko Špikić, Ana Mlinar i dr. sc. Žarko Španiček koji su govorili o europskim i hrvatskim iskustvima poslijeratnih obnova gradova te obnovi graditeljskog nasljeđa u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji nakon Domovinskog rata i poplave (2014.). Moderatorica tribine bila je doc. dr. sc. Sanja Lončar. Seriju stručnih tribina organizira Hrvatsko etnološko društvo u suradnji s Hrvatskom sekcijom ECOVAST-a, Društvom povjesničara umjetnosti Hrvatske i Društvom Terra banalis.

Zaključci

• Iskustva obnove, koja uključuju sudjelovanje konzervatora, arhitekata, urbanista, povjesničara umjetnosti, etnologa i drugih profesija, nakon dvaju svjetskih ratova, mogu poslužiti kao dragocjeno vrelo podataka i poticaj u suvremenom radu na oštećenim spomenicima i ambijentima. Pritom je potrebno pomno proučiti temeljnu distinkciju između uzroka razaranja: nasilnost čovjeka ili prirode, budući da nam povijesni primjeri pokazuju da su reakcije na gubitke i postupanja nakon traumatskih zbivanja različita.

• U postupanju na potresom pogođenim područjima potrebno je promišljeno i odmjereno sagledavati ranija iskustva, od spomenutog razlikovanja posjedovanja ili izostanka namjere pri razaranju do različitih pristupa rješavanju problema (faksimilsko rekonstruiranje, prezentiranje ruševina, stapanje fragmenta i nove kreacije, supstitucijske obnove).

• Povijesna iskustva hrvatske konzervatorske službe, nakon Drugoga svjetskog i Domovinskog rata, razlikuju se po postupnom sužavanju rekonstrukcijskog opsega. Dok je nakon 1945. rekonstrukcija pojedinačnog spomenika značila i rekonstruiranje ambijenta, to se nakon Domovinskog rata nije uvijek postizalo s uspjehom, što se vidi manje u Vukovaru, a više u Hrvatskoj Kostajnici. Stapanje konzervatorske rekonstrukcije i kreativne obnove (ili prevlast jednog pristupa nad drugim) treba pomno sagledavati planiranjem na urbanom ili ruralnom mjerilu, uzimajući u obzir izgrađeni i okolni krajolik.

• Iznimno je važno izbjegavati rušenja odnosno uklanjanja povijesnih građevina, gdjegod je to moguće. Potrebno je poštovati odnos pojedinosti i cjeline, pomno razlikovati uzroke razaranja (prirodne, ljudske), primjenjivati najbolje međunarodne i domaće standarde uključenih profesija, rehabilitacijom ambijenata doprinijeti kolektivnom pamćenju i nadanju, proučiti i primijeniti najbolja profesionalna i tehnička iskustva spajanja relikata i suvremenih konsolidacijskih metoda.

• Dosadašnja iskustva u obnovi tradicijskog graditeljskog nasljeđa kao bitne sastavnice nacionalne kulturne baštine nakon društvenih i prirodnih katastrofa (Domovinski rat 1991.-1995., poplava u županjskoj Posavini 2014.) pokazuju da je obnova baštine u ukupnom procesu obnove imala nedovoljnu ulogu. Obnovu su vodila državna tijela (Ministarstvo obnove i razvitka, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja, Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama…) kojima graditeljska baština nije bila u fokusu interesa, a Ministarstvo kulture sa svojim službama, prvenstveno konzervatorskom službom, uključivalo se naknadno, djelomično i nedosljedno, u pravilu kada su bitni parametri obnove već bili postavljeni, a obnova na terenu već započela, najčešće rušenjem oštećenih zgrada.

• Nadležna tijela nužno bi trebala usvojiti smjernice o postupanju s baštinom i pristupu obnovi na potresom pogođenom području Sisačko-moslavačke županije te ih ugraditi u operativne akte.

• Na području Sisačko-moslavačke županije, koje je bogato iznimno vrijednom tradicijskom graditeljskom baštinom, Ministarstvo kulture i medija mora biti jače uključeno u proces obnove. Na području zaštićenih cjelina i u obnovi pojedinačno zaštićenih tradicijskih zgrada treba imati glavnu ulogu. U tim slučajevima obnova treba biti prvenstveno usmjerena na sanaciju izvorne strukture, zatim na rekonstrukciju, a tek iznimno na zamjensku izgradnju.

• Smjernice, uvjete i dokumentaciju za obnovu (tradicijske) graditeljske baštine treba izraditi u najkraćem roku i u čvrstoj povezanosti konzervatorske službe i ovlaštenih projektanata te interdisciplinarnog tima stručnjaka. Za uspješan rezultat obnove (one koja uvažava i u skladu je s baštinom) konzervatore je potrebno uključiti u proces projektiranja, nadzor i izvedbu projekata.

• U ruralnom prostoru potrebno je inzistirati na očuvanju cjelovitosti prostora tj. ambijenata kao važnih sastavnica prostornog i kulturnog identiteta. To podrazumijeva brigu o sveukupnoj baštini u ruralnom prostoru, uključujući i vrijedne građevine, naselja i krajobraze/krajolike koji još uvijek nisu formalno registrirani kao kulturna dobra. U ruralnom prostoru koji se i dalje u znatnoj mjeri oslanja na poljoprivrednu proizvodnju, obnovom treba obuhvatiti i gospodarske zgrade pa i tradicijske gospodarske zgrade, osobito ako su u funkciji.

• U slučaju izrade tipskih projekata, kojima se u obnovama nakon katastrofa često poseže kao za najjednostavnijim i najbržim rješenjem, potrebno je uključiti i stručnjake za baštinu i specijaliste za tradicijsko graditeljstvo ovog područja. Tipski projekti se pritom trebaju odabrati javnim natječajem u koji su ugrađene stručne smjernice za naselja, okućnice i pojedinačne (stambene i gospodarske) građevine. U proces izrade smjernica i kriterija te u proces ocjene i odabira projekata treba biti uključen interdisciplinarni tim stručnjaka.

Dr. sc. Sanja Lazanin (Institut za migracije i narodnosti)

Dr. sc. Vlatko Čakširan (Gradski muzej Sisak)

Nikša Božić, dipl. ing. arh. (ECOVAST – Hrvatska sekcija)

Prof. dr. sc. Marko Špikić (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Doc. dr. sc. Sanja Lončar (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

Snimka tribine može se pogledati na: https://www.youtube.com/watch?v=ttn0-2avU30