Preminula Leonilda Begonja, etnologinja, muzejska savjetnica i bivša ravnateljica Etnografskog muzeja u Splitu

• Post by: Melita
• 13/05/2022
• Comments off

Leonilda Begonja, rođ. Vidović

02. 01. 1926. – 07. 01. 2022.

Ravnateljica Leonilda Vidović – stvaranje suvremenog Etnografskog muzeja Split

Leonilda Vidović rođena je u Splitu gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, a diplomirala je etnološku grupu 1954. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1954. godine radila je u Etnografskom muzeju Split gdje je na početku svoga radnog vijeka vodila Zbirku nošnji i tekstila Dalmacije. Direktoricom tadašnjeg Etnografskog muzeja u Splitu imenovana je 1959. godine, dok je zvanje muzejske savjetnice stekla 1983. godine. U mirovinu odlazi davne 1985. godine.

Odlaskom Aide Koludrović i postavljanjem Leonilde Vidović na mjesto ravnateljice 1959. godine počinje najnovije doba u razvoju Etnografskog muzeja Split, strukturiranje kako i danas postoji, organizacijski i stručno definirano u pojedinosti. Zapošljavaju se kustosice Zdenka Palčić i Žarka Kolin-Mladineo i takav kolektiv do kraja osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća ustrojava zbirke, sve muzejske inventarne knjige te se seriozno bavi etnografskim, muzeološkim i terenskim radom. Naročito je bila vezana uz Jelenu Gamulin, dugogodišnju kustosicu-etnologa u Etnografskom muzeju Split, koja se bavila svim segmentima muzejskoga rada i obrađivala mnoga etnografska područja. U to vrijeme započinju (od 1965. godine s izložbom “Obrisi jednog vremena”) sustavno organiziranje povremenih i gostujućih izložbi u prizemlju muzeja.

Ova garnitura muzejskih djelatnika krajem osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća odlazi i biva zamijenjena današnjim postavom stručnjaka. Nakon Leonilde Vidović-Begonje na mjestu direktora 1988. godine je postavljena dr. Vesna Čulinović-Konstantinović, nasljeđuje je 1991. godine Renata Vujnović, a 1996. godine Silvio Braica.

Zapošljavanjem kustosa-etnologa muzej se okreće kvalitativno drukčijemu radu od onoga koji je protežirao Kamilo Tončić, koji je, kao odrednicu za sakupljanje uzimao ljepota predmeta, dok su novi kustosi, pod ravnanjem Aide Koludrović i nadalje, sakupljali i popunjavali zbirke po strogo znanstvenim osnovama. Tako se razvila vrlo vrijedna zbirka jadranskih nošnji, zbirka nakita i zbirka zagorskih nošnji, uz već postojeće velike zbirke oružja i umjetničkih predmeta (slike, grafike, skulpture) …

Kao direktorica Leonilda Vidović upravljala je stručnim i znanstvenim radom te organiziranjem novog šestog muzejskog postava, kada se prizemlje muzeja oslobađa za povremene izložbe. Za novi postav te 1965. godine, priredila je dio o narodnim nošnjama i nakitu. Autorica je brojnih izložbi, od kojih su najznačajnije ‘Bakar i mjed’, 1968., ‘Etnografija i dječji izraz’, 1971., ‘Kuvertur u dalmatinskoj kući’, 1977., a suautorica je izložbi: ‘Obrisi jednog vremena’, 1965., ‘Muzej i dijete’, 1965., ‘Sinjska alka’, 1968., ‘Narodna umjetnost’, 1969., ‘Čipka i vez’, 1969. Sudjelovala je na brojnim izložbama izvan Etnografskog muzeja. Vodila je terenske radove, etnološka ispitivanja, otkupe, snimana na lokalitetima otoka Paga, otoka Zlarina (nošnje), Krapnja (nošnja), Čiova, Šolte, Hvara, Brača, Korčule, Lastova, Visa, Biševa – ruralna arhitektura. 

U ime Muzeja i tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture registrirala je oko 150 nepokretnih spomenika i 30 ruralnih cjelina u selima na području Makarskog primorja. Bila je voditeljica ekipe etnologa koja je 1971. boravila u Italiji i proučavala život moliških Hrvata. 

Također je bila konzultantica i stručna suradnica pri snimanju dokumentarnih i igranih filmova. Autorica je nekoliko elaborata: Etnografija i turizam (za Kotarsku skupštinu Split) 1966.; Održavanje poklada na otoku Lastovu ,1966.; Etnopark (za grupu arhitekata u sklopu uređenja Velog varoša), Split, 1969., Vinarski muzej Dalmacije (za Dalmacijavino, Split). 

Na zahtjev Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu i Alkarskog društva u Sinju, 1978. procijenila je cjelokupni inventar nošnje Sinjske alke.